Vreme zimnice kod mene je odavno počelo, još od kad su stigle višnje. Slatko, džem, kompot, pa onda sve ostalo po redu. Ne mnogo, od svakog voća po par teglica, da bude šaren špajzić. Sad sam stigla do ljutenice jer je tatin paradajz uveliko sazreo, čak počinje i da se suši stabljika i vreme je da se skroz obere i spakuje u teglice i flaše. Recept za ovu ljutenicu sam već napisala i objavila na blogu, evo ga ovde, pa izvolite pogledajte ako već niste.
Svoj lepo provedeni dan na selu predstaviću vam kroz nekoliko slika koje sam napravila u dvorištu i bašti.
Ljutenicu tradicionalno kuvam u selu, na kubetu koje tata podloži i prethodno pripremi i iscepka sitna drva za potpalu. Tako je bilo i ove godine, sačekala me stara pletena korpa sa kužljicama, tako se kod nas zove onaj deo kukuruza koji ostane kad se očiste zrna, i služi za potpalu. Možda znate kako se kod vas zove?
Kasnije mama i tata pristižu u pomoć oko ljuštenja paradajza i mlevenja paprike. Krivo mi je što mi je ova slika ispala malo lošije, ali tata nije imao strpljenja da pozira još jednom ;)
I naravno, tu je stara velika šerpa u kojoj se kuva zimnica. Krčkanje u toku,povremeno mešanje pored vrelog kubeta iz čijih vratanca kulja plamen, poznati mehurići koji označavaju da je kraj vrlo blizu i to je to. Teglice su već bile spremne, oprane i sterilisane na suncu, ma prirodno je najbolje hehehe....tako kaže majka :)
I na kraju, sipanje vrele ljutenice u teglice, zatvaranje i okretanje naglavačke, kuvanje kafe i zasluženi odmor!
Nadam se da vam se svideo post, tj. da vas nisam udavila slikama ;) Slikala sam ja i čeri paradajz, i papriku i neverovatno krupno groždje od neke nove sorte koje je ove godine prvi put rodilo, zrna su veličine kao sitnije šljive, a preslatko, uhh...ali da ne preteram, dosta je i ovoliko ;)
Do skorog vidjenja, srećno vam bilo sa pripremom zimnice!